Poslije decenije igranja za nacionalni tim Anel Radmilović se nastupom na Evropskom prvenstvu oprostio od reprezentacije Bosne i Hercegovine. O nastupu na Evropskom prvenstvu, slabom učinku, ali i svim godinama provedenim u reprezentaciji, te povratku u Željezničar govori za Sport1 i Oslobođenje.
Učešćem na Evropskom prvenstvu u futsalu i predvodivši kao kapiten reprezentaciju Bosne i Hercegovine na ovom takmičenju Anel Radmilović je zaokružio jednu dobru futsal karijeru. Oprostio se učešćem na Evropskom prvenstvu od dresa reprezentacija, pa iako priznaje da ostaje gorak ukus tog oproštaja, srećan je što je to uspio napraviti u karijeri.
O učešću na Evropskom prvenstvu, šta je to što je pratilo reprezentaciju u Nizozemskoj, ali i kompletnoj karijeri među Zmajevima, Anel Radmilović, govori za Sport1 i Oslobođenje.
Da počnemo od samog nastupa na Evropskom prvenstvu, kakvi su Vaši utisci?
Za nas igrače, stručni štab, kao i čitavu naciju veliki uspjeh je odlazak na Evropsko prvenstvo. Ali, mislim nakon odigranog Evropskog prvenstva i ove tri utakmice ne možemo biti zadovoljni. Imali smo ekipe sa kojima se moglo igrati i sa kojima smo mogli ostvariti puno bolje rezultate. Tako da ne mogu biti zadovoljan kako smo završili na posljednjem mjestu bez osvojenog boda. Šta je tu je, tako je moralo biti izgleda. Loša atmosfera na Evropskom prvenstvu u reprezentaciji je uticala na ovaj loš rezultat.Općenito, za nas je Evropsko prvenstvo bilo nešto veliko, nismo se znali sa time nositi. Akobogda, u neko skorije vrijeme ovo će se sve popraviti i nadaćemo se novom odlasku na veliko takmičenje.
Da li je ovo realnost bh. futsala?
Znate kako, teško je to priznati, pogotovo meni. Ali, mislim da je ovo jedna velika realnost našeg futsala. Smijem reći, kako po igračima, tako i po struci. Sigurno da tu dosta toga fali i na terenu i na klupi, ali šta je tu je. Rekao sam, da se nadam da ćemo probiti ovu neku našu realnost i da će doći bolje vrijeme. Najviše bih volio da dođe to vrijeme za igrače, ali mislim da sa ovakvom ozbiljnošću i ponašanju na utakmicama i treninzima i mimo toga, teško da ćemo to zaslužiti. Ima dosta prostora da napredujemo, ali kako rekoh ponašanjem i zalaganjem i učenjem na terenu i mimo terena, mislim da će to biti jako teško. Tužno jeste, ali tako je.
Odlučili ste da se oprostite od reprezentacije. Šta je prelomilo?
Moje posljednje utakmice u reprezentaciji, koja mi je predstavljala svetinju, čiji dres trebaš da nosiš pošteno, bez ikakve dlake na jeziku i bez ikakve mrlje. Jedan težak trenutak je da se oprostim od državnog grba, ali već kako to ide, ušao sam u godine, dolaze mlađi i njima sam prepustio da se bore za mjesto u reprezentaciji. Velika gorčina mi je kako sam se oprostio od reprezentacije, ali ne bih sada o tome, nekom drugom prilikom ću o tome da govorim, šta se dešava, šta se radi i kako se ponaša na okupljanjima reprezentacije. Uglavnom, mislim na sve koji su tu u tom trenutku. Sigurno da sam mislio i nadao se dosta boljem oproštaju. Ali, vjerujte oprostio sam se od reprezentacije a da na posljednjem sastanku reprezentacije nisam imao snage, a ni neke volje da održim neki posljednji govor. Možda će mi saigrači zamjeriti, ali tako je bilo, kako je bilo.
Kada ste debitovali da li ste očekivali da ćete trajati ovoliko dugo?
Kada sam debitovao, imao sam osjećaj da ću dugo trajati, jer volio sam da radim, da treniram i idem ka uspjehu. Ali, da mi je neko rekao da ću kao kapiten BiH biti na EP, to bih se možda i zapitao. Hvala bogu, tu svoju nedoumicu sam razbio i da kao kapiten igram Evropsko prvenstvo.
Sjećate li se svog debija?
Sjećam se svog debija, bile su to neke prijateljske utakmice. Ali, moj debi je počeo kada sam debitovao na kvalifikacijama za Evropsko prvenstvo. To nikada neću zaboraviti taj osjećaj, pogotovo kada sam pružio odlične partije, čak sam bio otkrovljenje kvalifikacija te godine i kao mladom igraču koji je tek počeo da igra za reprezentaciju to je bilo ogromno iskustvo i fantastičan osjećaj kojeg nikada neću zaboraviti.
Koja utakmica ostaje u posebnom sjećanju?
Bilo je stvarno par izuzetnih utakmica, ali ona koja mi neće izaći iz sjećanja je utakmica baš na tim prvim kvalifikacionim utakmica protiv Slovačke 4:4. Postigao sam gol, dva asistirao i osjećaj je kao da niste na ovom svijetu.
Na šta ste najponosniji za vrijeme provedeno u reprezentaciji?
Najponosniji što se tiče moje karijere je kapitenska traka pod broj jedan. Nosio sam je sa jednom velikom snagom i željom za uspjehom.
Završili ste sa reprezentativnom karijerom, ali sada se nastavlja klupska. Prešli ste iz Mostar SG u sarajevski Željezničar, koliko mislite da možete još ponuditi u klupskom futsalu?
– Koliko će trajati karijera, pa vidjećemo, molim Boga samo da me sačuva nekih povreda i da što bolje zdravlje. Mislim da ću još trajati, maksimalno sam posvećen treninzima, sada sam u Sarajevu, teško mi je bilo da sve iskombinujem što se tiče Mostara, jer moje poslovne obaveze koje sam imao u Sarajevu su me primorale da putujem na treninge stalno automobilom, tako da mislim uz ozbiljne treninge u Željezničaru mogu dati još dosta dobrih igara u našoj ligi.
Šta Vas je to privuklo da dođete u Željezničar?
– Jedna pozitivna priča i stvaranje jedne ozbiljne ekipe me je najviše privuklo, bez obzira na to što sam ja svakako navijač kluba sa Grbavice. Tu sam se pronašao i vratio kući da pomognem Želji u našem cilju, a to je ulazak u Premijer ligu. Bio sam donedavno član najtrofejnijeg kluba BiH, Mostar SG, i šta god kažem o tom klubu biće suvišno. To je institucija bh. futsala, broj jedan kojeg će teško ko stići, ali zato sam prešao u Željezničar jer sam vidio da imaju ozbiljne ciljeve i da probam barem malo sa njima da sustignem Mostar SG.
Gdje god ste igrali donoli ste trofeje i nizali uspjehe. Sada na zalasku karijere, kako gledate na ono što te učinili?
– Moji sami početci fustala su sa ekipom Tanga gdje sam doživio prelijepe trenutke karijere. Ekipa koja je bila među 16 u Evropi je nešto što je svaki igrač sanjao i što želi da bude baš u toj ekipi. Sa Tangom sam osvojio sve, Kup Bosne i Hercegovine, Kup Republike Srpske i titulu prvaka Bosne i Hercegovine. Mislim da sam tada i igrao najbolji futsal u karijeri. To su vidjeli ljudi iz Nacionala i tada prelazim u Zagreb. Poslije jedne sezone tamo koju sam odigrao stvarno odlično, pa su ljudi iz kluba tražili i da ostanem, ali nisam mogao zbog poslovnih obaveza, prelazim u Centar, a onda i u Mostar SG. Tu sam doživio najviše uspjeha i baš ta ekipa mi je i najviše pomogla u mojoj igračkoj karijeri i ja im se ovom prilikom zahvaljujem do kraja života. Naravno, uvijek kada mogu pomoći tom klubu stojim na raspolaganju. Na kraju, evo dolazimo do institucije zvane Željezničar u kojem sam kao dijete trenirao fudbal na tadašnjoj šljaci. Dolazim da dam svoj maksimum i da sa Željom zaigram Premijer ligu.
